Mislim da je ponekad tvrtci jedini izlaz u mogući spas i otkazati nekima od radnika. Ne podržavam tu metodu kao način da se poslodavac „riješi“ nepoželjnih radnika, ali podržavam da otkaže onima koji najslabije rade. Ne slažem se da tvrtka nije ni probala smanjit troškove poslovanja, a već kreću u otkazivanje ugovora radnicima. Ali isto tako znam da je svaki slučaj individualan i za sebe i da uvijek postoji bolji i lošiji način.

Još u prijašnjem državnom sistemu imali smo programe i planove koji su određivali potrebe tržišta rada u narednim razdobljima prema generacijama djece koja su ulazila u obrazovni sustav.

Profil zaposlenika, određivanje osobina ličnosti, uz podatke o svim tipovima inteligencije je nešto što bi svaka tvrtka u današnjem poslovnom svijetu trebala imati za sve svoje zaposlenike. Tako to rade veliki sistemi, a mali bi mogli preuzet taj model uspješnog poslovanja. Zašto?

Pripremam program za TEDxMaksimir na temu zapošljavanja. Zapošljavanje i sva njegova problematika postali su top teme o kojima danas raspravljaju svi, od djece u srednjoj školi, studenata pa do penzionera. No, za koga je ta tema najinteresantnija i najvažnija?

Novosti, promjene, izmjene, usklađenja, socijalni partneri, gungula u pregovorima, šta su rekli sindikati, šta su rekli predstavnici poslodavaca, šta će se sve izmjeniti, doraditi, promjeniti. Šta je na štetu poslodavaca, šta je na štetu radnika, kako će sve izgledati nakon uvođenja promjena...itd...itd.

Ljudi se zapošljavaju, firme traže zaposlenike, otvaraju se nova radna mjesta. Sigurna sam da ću na ovu izjavu dobiti masu kritika jer je stav većine ljudi da to nije istina.

Za malo i srednje poduzetništvo upravljanje ljudskim potencijalima svodi se najčešće na proceduralno zadovoljenje zakona i propisa iz oblasti rada. Kako je to vrlo široko područje koje ne obuhvaća samo poznavanje zakona o radu, već i cijeli niz drugih propisa kao što su Zakon o zaštiti na radu, Zakon o zaštiti osobnih podataka, cijeli niz propisa iz područja obračuna plaća, Zakon o trgovačkim društvima, pa i Zakon o obveznim odnosima, kolektivnih ugovora, dolazimo do toga da bi svaki poduzetnik prvo trebao studirati pravo kako bi mogao kvalitetno voditi ljudske resurse u svojoj tvrtki.

Opet čitam uvode se izmjene u izmjene zakona o radu, opet vraćanje na stare prijedloge. Jedan dan čitaš u novinama odustaje se od prijedloga da radni tjedan traje najduže 56 sati, evo sad opet kažu da će moći trajati 56 radnih sati i 60 ako se odluči kolektivnim ugovorima. I stalno u krug. Za percepciju širih masa ljudi to zapravo znači poigravanje informacijama, poigravanje medijima, poigravanje masom. Tko više ima snage i vremena baviti se listanjem svih dnevnih tiskovina, svih portala, svih televizijskih kanala, a u cilju da bude informiran „up to date“. Ovdje se radi samo o jednoj temi, radnom zakonodavstvu. A gdje su još sve druge teme i zbivanja u zemlji. Uglavnom, moraš bit lumen da to sve možeš pratiti danas.

Krenuo je taj dugo najavljivani štrajk radnika u Hrvatskoj, a ja sjedim u svom uredu i čitam objave na internetu od raznih novinara, udruženja, stručnjaka. Neki zastupaju radnike, neki sindikate, neki vladu, pa onda ovi oporbeni sve u kontra i to je to! Uvijek je tako bilo i bit će! Svako širi paniku oko gubitka svojih interesa, pozicija, novca, vremena, čega god. Niš novo se nije dogodilo. I tako je to bilo za nedavnog štrajka.

U današnje vrijeme kada smo svjedoci i učesnici gospodarskog stanja u kojem se nalazi Hrvatska, poduzetnici najčešće pričaju o smanjenju troškova, rezanju budžeta, minimizaciji fiksnih rashoda,  ukidanju povlastica, smanjenju broja zaposlenih, umanjenju prihoda, smanjenju dobiti, ispitivanju novih poslovnih prilika i mogućnosti, otvaranju novih tržišta, i novim kanalima prodaje.